Polazak u jaslice ili vrtić predstavlja za svako dijete veliku promjenu u životu, važan događaj za njega i roditelje. To je najčešće prvo odvajanje od roditelja, dijete koje je do tada živjelo u sigurnoj i zaštićujućoj atmosferi roditeljskog doma odvaja se od roditelja i bez njih provodi značajni dio dana. Mijenja se djetetov način življenja, mora se prilagoditi na nepoznate osobe-odgojitelje, višesatni boravak među većim brojem djece, novi prostor i stvari koje ga okružuju, djelomično različit ritam ustajanja, spavanja, njege i hranjenja.
To vrijeme u kojem se dijete, odgojitelj, ali i roditelj prilagođavaju novonastaloj situaciji i u kojem se uspostavlja socio-emocionalna veza djeteta i odgajatelja nazivamo adaptacijski period.
Prilikom prvog dolaska u jaslice ili vrtić dijete se osjeća samo, izgubljeno i bespomoćno, grčevito se drži za roditelja, plače ili na neki drugi način iskazuje svoju tugu zbog razdvajanja. To su tipične reakcije za separacijsku anksioznost uzrokovanu strahom od odvajanja i strahom od nepoznatih osoba, koji se kod djeteta javlja s oko 8 mjeseci starosti, a vrhunac doseže u drugoj godini života (18mj).
Za roditelje je važno znati da je malo separacijske anksioznosti normalno jer takvo ponašanje pokazuje da su dijete i roditelj razvili kvalitetnu povezanost. Kako će proteći period adaptacije, s kojim manifestacijama te koliko će trajati ovisi o karakteristikama ličnosti djeteta, dobi djeteta, stupnju njegovog razvoja, stanju djetetovog zdravlja i obiteljskoj atmosferi u kojoj dijete živi. Budući da su djeca senzibilna za emocije roditelja i u svom ponašanju često izražavaju ono što roditelji osjećaju, djetetova adaptacija i prihvaćanje vrtića u velikoj mjeri ovisi i o tome kako roditelj doživljava polazak djeteta u vrtić, kakav stav ima prema vrtiću, te kakva je bila priprema djeteta za vrtić. Adaptacija ovisi i o redovitosti dolaženja djeteta u jaslice / vrtić tijekom perioda adaptacije (izostanci produžuju vrijeme prilagodbe).
Sva djeca ne reagiraju jednako tijekom adaptacije. Neka djeca otvoreno negoduju, redovito burno reagiraju kod rastajanja od roditelja, plaču, ne prihvaćaju i protestiraju vrištanjem, zvanjem mame ili tate, bacanjem na pod, agresijom usmjerenom na stvari, drugu djecu ili odgojitelja. Neka će djeca odbijati komunikaciju s odgojiteljem dok će druga biti u potpunosti usmjerena samo na njega. Dijete se najčešće neće odvajati od svoje dude, bočice i prelaznog objekta koji mu pomaže da se osjeća sigurnije i zaštićeno. Mlađa djeca obično burno reagiraju, dok starija češće poslušno ulaze u sobu, ali veći dio dana šute, stoje pokraj vrata, odbijaju komunikaciju s odgojiteljem ili drugom djecom.
Općenito su neka djeca sklona reakcijama na fiziološkom planu : odbijanje hrane, odbijanje spavanja, probavne smetnje, često obolijevanje, a druga reakcijama u vanjskom ponašanju (plač, agresivnost, pasivnost). Neka djeca tako reagiraju samo prvih dana, kod nekih to stanje traje danima, a kod nekih se javlja tek nakon određenog vremena pa možemo govoriti o mogućim „zakašnjelim“ reakcijama kada je dijete shvatilo da je odlazak u vrtić postalo dio njegove svakodnevnice i konačno stanje.
Jedna od mogućih reakcija je i regresija tj. vraćanje na prijašnje oblike ponašanja koji su već prethodno usvojeni i prevladani na nekom ranijem stupnju razvoja. Tako dijete koje je prohodalo može opet pribjegavati puzanju, dijete koje je nedavno uspostavilo kontrolu stolice može sada opet obavljati nuždu u gaćice, ono koje je komuniciralo riječima sada opet može pribjegavati gestama i sl. No, takve promjene u ponašanju su prolaznog karaktera. One će nestati kada se dijete prilagodi novoj sredini, tj. kada se bude osjećalo sigurno.
Sva ta ponašanja su normalna u fazi adaptacije. Ona slabe i nestaju brzinom kojom se dijete prilagođava okolini i uspostavlja socio-emocionalne odnose s odgojiteljem. Potrebno je naglasiti da adaptacija nije gotova kad dijete prestane plakati već kad dijete počne spontano izražavati svoje osjećaje, potrebe, misli i sposobnosti.
Možemo reći da postoje tri osnovna tipa adaptacije:
- laka adaptacija - reakcije i promjene u ponašanju djeteta se normaliziraju tijekom 10-15 dana boravka u vrtiću,
- adaptacija srednje težine – promjene u ponašanju su produljene i stabiliziraju se do 30 dana boravka djeteta u vrtiću i
- teška adaptacija – promjene i poremećaji u ponašanju traju 2-6mjeseci, često je kod takve djece prisutno više nepovoljnih faktora koji produžuju razdoblje adaptacije (obolijevanje, nepovoljni obiteljski uvjeti i dr.).
Najveći broj djece prođe proces adaptacije bez većih poremećaja ponašanja, a samo mali broj djece prolazi teži oblik adaptacije.
Dugotrajniju i težu prilagodbu obično imaju mlađa djeca (zbog straha od odvajanja), pretjerano zaštićivana i tzv. razmažena djeca (bila su stalno u centru pažnje kod kuće a takvu pretjeranu pažnju u vrtiću ne mogu imati), djeca „teškog“ temperamenta (često neraspoložena djeca, burno reagiraju na neugodu, ne prihvaćaju utjehu i odgodu zadovoljenja potrebe, teško se prilagođavaju promjenama), djeca koja su imala ranija negativna iskustva u odvajanju od roditelja i djeca s posebnim potrebama upravo zbog svojih specifičnih potreba.
Što sami možete učiniti kako biste pomogli svom djetetu prilikom prilagodbe (adaptacije) na vrtić?
- U roditeljskom domu treba govoriti o vrtiću, češće do njega prošetati, boraviti na dječjem igralištu ili parku ispred vrtića, osobito u vrijeme dok se tamo igraju druga djeca.
- Dajte odgojitelju vašu sliku ili sliku obitelji kako bi je pričvrstio na pano u sobi - u trenucima žalosti, dijete će se lakše utješiti gledajući je.
- Upoznajte odgojitelja sa posebnostima vašeg djeteta: ritualima, načinima hranjenja.
- Pokažite da ga volite, recite mu da ga volite i da ste mirni i veseli što je vaše dijete u vrtiću.
- Nakon odlaska iz vrtića pitajte ga i pažljivo poslušajte o tome kako je proveo dan.
- Vaše dijete će uskoro početi pričati o vrtiću, drugoj djeci, o odgojiteljima i igračkama; podržavajte buđenje interesa za vrtić kod djeteta.
- Ne omalovažavajte poteškoće u adaptaciji, ne rugajte mu se, sada ste svojem djetetu potrebniji nego ikada, posvetite mu svoje slobodno vrijeme, budite mu partner u igri, povedite ga u šetnju, razgovarajte.
- Vodite računa da dijete ima red u rasporedu aktivnosti kod kuće(vrijeme obroka, igre, šetnje, odlaska na počinak), za dijete sve što je trajno i bez iznenađenja ima svojstvo umirivanja
- Ne bježite od djeteta, budite iskreni, uvijek dijete pozdravite, recite mu da ga volite i kada ćete doći (npr. nakon ručka ili spavanja), održite svoju riječ.
- Ne govorite pred djetetom o svojim strahovima, strepnjama i negativnim osjećajima, dijete osjeća vaše strahove i to može povećati osjećaj separacijske anksioznosti.
- Rastanke učinite kratkim i slatkim, dugi rastanci pokazuju djetetu da ste neodlučni u odluci da ono ostane bez vas.
- Ako vam je preteško „odraditi“ odvajanje ili imate osjećaj da vam situacija izmiče kontroli, zamolite nekog drugog člana obitelji(npr. tatu) da on „odradi“ adaptaciju.
- U slučaju da problemi adaptacije traju duže od 3 – 4 tjedna obratite se stručnoj službi vrtića – pedagoga za pomoć, pogotovo ako dijete i nakon tog razdoblja odbija jesti ili spavati, kod kuće jako loše spava ili ste uočili bitne promjene u njegovu ponašanju koje vas zabrinjavaju.
Nadamo se da smo Vam ovim savjetima pomogli da to vrijeme adaptacije prođe što bezbolnije!
Pripremila: Pedagoginja Antonia Frka