Danas se predčitalačke vještine smatraju važnim predznakom buduće čitalačke, pa i opće školske uspješnosti. Početne predčitačke vještine možemo primijetiti već kod trogodišnjaka kao prepoznavanje i pamćenje rime. Četverogodišnjaci i petogodišnjaci sposobni su za prepoznavanje rime i pamćenje pjesmica u rimi, kao i za prepoznavanje prvog i zadnjeg glasa u riječi. Šestogodišnjaci i sedmogodišnjaci sposobni su za glasovnu raščlambu riječi, prepoznaju glasovne igre riječima i aliteraciju, sposobni su za svrstavanje riječi prema početnom i završnom glasu.

Sva znanja i vještine koja su djetetu potreba da nauči čitati dijele se na dva dijela:

• Predčitalačke vještine
• Čitalačke vještine

Predčitalačke vještine stječu se postupno, od djetetova rođenja, od prvog slušanja majčina glasa, riječi i intonacije. To su spoznaje o postojanju i karakteristikama pisanoga govora i prisutne su u svijesti djeteta znatno prije nego što dijete nauči čitati i pisati. Početke predčitalačke vještine moguće je zamijetiti u djeteta između 2 i pol i 3 godine. Predčitalačke vještine su svjesnost djeteta o pisanom jeziku, i to o njegova tri aspekta: o funkciji pisanoga jezika, o tehničkim karakteristikama pisma te o procesima i tehnici čitanja.

Funkcija i svrha pisanog jezika

Dijete s 2 i 3 godine prepoznaje da netko upravo čita ili piše, svjesno je da iz pisanog teksta proizlazi neka poruka, svjesno je da čitanje ima svrhu da se uoči i primi poruka. Ta se svijest pojavljuje kao prvi pojam o pismu, a njezino pojavljivanje ovisi o prilikama djeteta da primijeti uporabu pisanih informacija u svojem neposrednom okruženju, te da u njoj i samo sudjeluje.

Pojmovi o tehničkim i dogovornim karakteristikama pisma

Ova se razvojna razina pojavljuje između 4. i 5. godine kao osvješćivanje pojmova o pismu: osvješćivanje razlika u slovima, svijest o smjeru pisanja s lijeva na desno i odozgo - dolje; razumijevanje osnovne interpunkcije, usvajanje rječnika koji opisuje pismo i njegove karakteristike (riječi: slovo, riječ, točka).

Osobito je važno pojavljivanje svijesti da su riječi u pismu zasebne vizualne jedinice. Postupno se u ovoj fazi pojavljuje i osviještenost glasovne strukture riječi, tj. da se svaka riječ sastoji od zasebnih glasova. Ta se osviještenost pojavljuje najprije kao prepoznavanje rime, a poslije i kao prepoznavanje prvoga glasa u riječi.

Svijest o uporabi glasovne strukture riječi u čitanju

Između 5. i 6. godine naglo je poboljšanje u zamjećivanju glasovne strukture riječi. Ono se očituje kao spremnost na igru s rastavljanjem riječi na glasove, uživanje u rimi. Ta je svijest osnova za razvoj čitačke vještine, jer omogućuje djetetu da tijek glasovnoga govora podijeli u apstraktne jedinice – foneme koji će odgovariti pisanim simbolima – slovima.

Grafo – foničko znanje

Između 6.i 7. godine, a u mnoge djece i prije, uspostavlja se spoznaja korespondencije između glasa i dogovorenog znaka za taj glas – slova. Sad je spremnost za učenje čitanja na vrhuncu, a dijete usvajanjem korespondencije glasa i slova poboljšava predčitalačku vještinu raščlambe riječi na glasove.

Predčitalačke vještine preduvjet su, nužna znanja i vještine koje djetetu omogućuju lako i brzo postizanje glatkog čitanja s razumijevanjem.

Njih će dijete steći u svakodnevnom životu ako se njime roditelj bavi: ako s njim razgovara, čita mu, upozorava na cilj i važnost čitanja i pisanja, širi njegov vokabular i znanje o svijetu oko njega i daje mu dovoljno prilika da i samo aktivno isprobava vještine pričanja, prepričavanja, rukovanja knjigama, olovkama i drugim pisaćim priborom. Dijete prije polaska u školu mora svladati sve predčitalačke vještine, jer su one nužan preduvjet za stjecanje čitalačkih vještina, za učenje čitanja.

Uloga obitelji u razvijanju predčitalačkih navika

Na učenje u ranoj dobi najveći utjecaj imaju roditelji, bilo da se radi o izravnom odrastanju i učenju u obiteljskoj sredini, ili o posrednom utjecaju, dakle roditeljskom izboru izvanobiteljskih predškolskih programa i okruženja koje djeluje na dječji razvoj. Obitelj i obiteljski kontekst u ranoj dobi od najvećeg su značenja za sve aspekte djetetova razvoja. Dugo se vjerovalo da je utjecaj obitelji veći u području emocionalnog i tjelesnog razvoja, a nešto manji u području kognitivnog i socijalnog razvoja za koje se smatralo da u većoj mjeri ovise o izvanobiteljskim okolnostima i poticajima.

Promatrajući čitanje kao vještinu u domeni kognitivnog razvoja (iz koje će se kasnije razviti kultura čitanja kao sveukupnost interesa, vještina i odnosa prema knjizi i čitanju), autori naglašavaju da za razvoj svih kognitivnih funkcija i sposobnosti, pa tako i onih vezanih za čitanje, najviše prilika predškolsko dijete ima u obitelji. Za to postoji nekoliko razloga:

• situacije u obitelji predstavljaju za malo dijete prirodne mogućnosti za učenje, učenje se zbiva u realnom životnom kontekstu;
• roditelji (posebice majka) i dijete imaju zajedničko iskustvo što omogućuje da se novo nadovezuje na postojeće i već poznato, te da se razumiju poruke;
• postoje brojne mogućnosti za neprekinuti razgovor (odrasli se koncentrira na pojedinca, a ne na reakcije i dinamiku cijele grupe dok razgovara s pojedinim djetetom, kao što je to slučaj kada se radi s grupom djece);
• učenje se zbiva u kontekstu koji sa socio-emocionalnog stajališta ima za dijete najveće značenje. Sve su to razlozi koji upozoravaju na potencijale obitelji u poticanju djetetova razvoja, a za poticanje i razvijanje čitateljskih navika i interes posebno se ističe važnost bliskih socijalnih i emocionalnih veza u obitelji.

Svakodnevno čitanje djetetu

Osim obavijesti, knjige su važan izvor uživanja u priči, zapletu, ljepoti riječi i slika. Svakodnevno čitanje priča djetetu omogućit će mu da to spozna i da traženje takvog užitka postane njegova stalna potreba.

Najbolje je čitanje priča koje se odvija uz osjećaj povezanosti, topline i zajedničkog uživanja u priči. Stoga je dobro da za čitanja dijete sjedi roditelju u krilu, da i samo gleda u slikovnicu, „prati“ tijek priče na stranici uz gledanje slika i redova slova, te da mu roditelj povremeno pokazuje gdje se nalazi riječ koju upravo čita. Djeca uživaju u mnogobrojnim ponavljanjima iste priče, pa će neke riječi, kraj rečenice ili početak i kraj priče naučiti napamet. Roditelj može iskoristiti to znanje tako da čita zajedno s djetetom i da istodobno pokazuje gdje se nalaze riječi koje upravo „čitaju“.

Čitanjem na istom mjestu u skoro približno vrijeme uspostavlja se ritual, običaj zajedničkog čitanja što djetetu daje osjećaj stalnosti i male tradicije što je izvor sigurnosti i uporište za osjećaj vremena i životne organizacije. Ozračje čitanja priče treba biti opušteno, ugodno i toplo, a roditelj smiren i opušten. Zajedničkim čitanjem s roditeljima dijete uči da je čitanje redovna, svakodnevna aktivnost, koja je važna korisna i zabavna.



Pripremila: Pedagoginja Antonia Frka