PREDČITALAČKE VJEŠTINE

Danas se predčitalačke vještine smatraju važnim predznakom buduće čitalačke, pa i opće školske uspješnosti. Početne predčitačke vještine možemo primijetiti već kod trogodišnjaka kao prepoznavanje i pamćenje rime. Četverogodišnjaci i petogodišnjaci sposobni su za prepoznavanje rime i pamćenje pjesmica u rimi, kao i za prepoznavanje prvog i zadnjeg glasa u riječi. Šestogodišnjaci i sedmogodišnjaci sposobni su za glasovnu raščlambu riječi, prepoznaju glasovne igre riječima i aliteraciju, sposobni su za svrstavanje riječi prema početnom i završnom glasu.

Sva znanja i vještine koja su djetetu potreba da nauči čitati dijele se na dva dijela:

• Predčitalačke vještine
• Čitalačke vještine

Predčitalačke vještine stječu se postupno, od djetetova rođenja, od prvog slušanja majčina glasa, riječi i intonacije. To su spoznaje o postojanju i karakteristikama pisanoga govora i prisutne su u svijesti djeteta znatno prije nego što dijete nauči čitati i pisati. Početke predčitalačke vještine moguće je zamijetiti u djeteta između 2 i pol i 3 godine. Predčitalačke vještine su svjesnost djeteta o pisanom jeziku, i to o njegova tri aspekta: o funkciji pisanoga jezika, o tehničkim karakteristikama pisma te o procesima i tehnici čitanja.

Funkcija i svrha pisanog jezika

Dijete s 2 i 3 godine prepoznaje da netko upravo čita ili piše, svjesno je da iz pisanog teksta proizlazi neka poruka, svjesno je da čitanje ima svrhu da se uoči i primi poruka. Ta se svijest pojavljuje kao prvi pojam o pismu, a njezino pojavljivanje ovisi o prilikama djeteta da primijeti uporabu pisanih informacija u svojem neposrednom okruženju, te da u njoj i samo sudjeluje.

Pojmovi o tehničkim i dogovornim karakteristikama pisma

Ova se razvojna razina pojavljuje između 4. i 5. godine kao osvješćivanje pojmova o pismu: osvješćivanje razlika u slovima, svijest o smjeru pisanja s lijeva na desno i odozgo - dolje; razumijevanje osnovne interpunkcije, usvajanje rječnika koji opisuje pismo i njegove karakteristike (riječi: slovo, riječ, točka).

Osobito je važno pojavljivanje svijesti da su riječi u pismu zasebne vizualne jedinice. Postupno se u ovoj fazi pojavljuje i osviještenost glasovne strukture riječi, tj. da se svaka riječ sastoji od zasebnih glasova. Ta se osviještenost pojavljuje najprije kao prepoznavanje rime, a poslije i kao prepoznavanje prvoga glasa u riječi.

Svijest o uporabi glasovne strukture riječi u čitanju

Između 5. i 6. godine naglo je poboljšanje u zamjećivanju glasovne strukture riječi. Ono se očituje kao spremnost na igru s rastavljanjem riječi na glasove, uživanje u rimi. Ta je svijest osnova za razvoj čitačke vještine, jer omogućuje djetetu da tijek glasovnoga govora podijeli u apstraktne jedinice – foneme koji će odgovariti pisanim simbolima – slovima.

Grafo – foničko znanje

Između 6.i 7. godine, a u mnoge djece i prije, uspostavlja se spoznaja korespondencije između glasa i dogovorenog znaka za taj glas – slova. Sad je spremnost za učenje čitanja na vrhuncu, a dijete usvajanjem korespondencije glasa i slova poboljšava predčitalačku vještinu raščlambe riječi na glasove.

Predčitalačke vještine preduvjet su, nužna znanja i vještine koje djetetu omogućuju lako i brzo postizanje glatkog čitanja s razumijevanjem.

Njih će dijete steći u svakodnevnom životu ako se njime roditelj bavi: ako s njim razgovara, čita mu, upozorava na cilj i važnost čitanja i pisanja, širi njegov vokabular i znanje o svijetu oko njega i daje mu dovoljno prilika da i samo aktivno isprobava vještine pričanja, prepričavanja, rukovanja knjigama, olovkama i drugim pisaćim priborom. Dijete prije polaska u školu mora svladati sve predčitalačke vještine, jer su one nužan preduvjet za stjecanje čitalačkih vještina, za učenje čitanja.

Uloga obitelji u razvijanju predčitalačkih navika

Na učenje u ranoj dobi najveći utjecaj imaju roditelji, bilo da se radi o izravnom odrastanju i učenju u obiteljskoj sredini, ili o posrednom utjecaju, dakle roditeljskom izboru izvanobiteljskih predškolskih programa i okruženja koje djeluje na dječji razvoj. Obitelj i obiteljski kontekst u ranoj dobi od najvećeg su značenja za sve aspekte djetetova razvoja. Dugo se vjerovalo da je utjecaj obitelji veći u području emocionalnog i tjelesnog razvoja, a nešto manji u području kognitivnog i socijalnog razvoja za koje se smatralo da u većoj mjeri ovise o izvanobiteljskim okolnostima i poticajima.

Promatrajući čitanje kao vještinu u domeni kognitivnog razvoja (iz koje će se kasnije razviti kultura čitanja kao sveukupnost interesa, vještina i odnosa prema knjizi i čitanju), autori naglašavaju da za razvoj svih kognitivnih funkcija i sposobnosti, pa tako i onih vezanih za čitanje, najviše prilika predškolsko dijete ima u obitelji. Za to postoji nekoliko razloga:

• situacije u obitelji predstavljaju za malo dijete prirodne mogućnosti za učenje, učenje se zbiva u realnom životnom kontekstu;
• roditelji (posebice majka) i dijete imaju zajedničko iskustvo što omogućuje da se novo nadovezuje na postojeće i već poznato, te da se razumiju poruke;
• postoje brojne mogućnosti za neprekinuti razgovor (odrasli se koncentrira na pojedinca, a ne na reakcije i dinamiku cijele grupe dok razgovara s pojedinim djetetom, kao što je to slučaj kada se radi s grupom djece);
• učenje se zbiva u kontekstu koji sa socio-emocionalnog stajališta ima za dijete najveće značenje. Sve su to razlozi koji upozoravaju na potencijale obitelji u poticanju djetetova razvoja, a za poticanje i razvijanje čitateljskih navika i interes posebno se ističe važnost bliskih socijalnih i emocionalnih veza u obitelji.

Svakodnevno čitanje djetetu

Osim obavijesti, knjige su važan izvor uživanja u priči, zapletu, ljepoti riječi i slika. Svakodnevno čitanje priča djetetu omogućit će mu da to spozna i da traženje takvog užitka postane njegova stalna potreba.

Najbolje je čitanje priča koje se odvija uz osjećaj povezanosti, topline i zajedničkog uživanja u priči. Stoga je dobro da za čitanja dijete sjedi roditelju u krilu, da i samo gleda u slikovnicu, „prati“ tijek priče na stranici uz gledanje slika i redova slova, te da mu roditelj povremeno pokazuje gdje se nalazi riječ koju upravo čita. Djeca uživaju u mnogobrojnim ponavljanjima iste priče, pa će neke riječi, kraj rečenice ili početak i kraj priče naučiti napamet. Roditelj može iskoristiti to znanje tako da čita zajedno s djetetom i da istodobno pokazuje gdje se nalaze riječi koje upravo „čitaju“.

Čitanjem na istom mjestu u skoro približno vrijeme uspostavlja se ritual, običaj zajedničkog čitanja što djetetu daje osjećaj stalnosti i male tradicije što je izvor sigurnosti i uporište za osjećaj vremena i životne organizacije. Ozračje čitanja priče treba biti opušteno, ugodno i toplo, a roditelj smiren i opušten. Zajedničkim čitanjem s roditeljima dijete uči da je čitanje redovna, svakodnevna aktivnost, koja je važna korisna i zabavna.



Pripremila: Pedagoginja Antonia Frka

ADAPTACIJA U VRTIĆU

Polazak u jaslice ili vrtić predstavlja za svako dijete veliku promjenu u životu, važan događaj za njega i roditelje. To je najčešće prvo odvajanje od roditelja, dijete koje je do tada živjelo u sigurnoj i zaštićujućoj atmosferi roditeljskog doma odvaja se od roditelja i bez njih provodi značajni dio dana. Mijenja se djetetov način življenja, mora se prilagoditi na nepoznate osobe-odgojitelje, višesatni boravak među većim brojem djece, novi prostor i stvari koje ga okružuju, djelomično različit ritam ustajanja, spavanja, njege i hranjenja.
To vrijeme u kojem se dijete, odgojitelj, ali i roditelj prilagođavaju novonastaloj situaciji i u kojem se uspostavlja socio-emocionalna veza djeteta i odgajatelja nazivamo adaptacijski period.

Prilikom prvog dolaska u jaslice ili vrtić dijete se osjeća samo, izgubljeno i bespomoćno, grčevito se drži za roditelja, plače ili na neki drugi način iskazuje svoju tugu zbog razdvajanja. To su tipične reakcije za separacijsku anksioznost uzrokovanu strahom od odvajanja i strahom od nepoznatih osoba, koji se kod djeteta javlja s oko 8 mjeseci starosti, a vrhunac doseže u drugoj godini života (18mj).

Za roditelje je važno znati da je malo separacijske anksioznosti normalno jer takvo ponašanje pokazuje da su dijete i roditelj razvili kvalitetnu povezanost. Kako će proteći period adaptacije, s kojim manifestacijama te koliko će trajati ovisi o karakteristikama ličnosti djeteta, dobi djeteta, stupnju njegovog razvoja, stanju djetetovog zdravlja i obiteljskoj atmosferi u kojoj dijete živi. Budući da su djeca senzibilna za emocije roditelja i u svom ponašanju često izražavaju ono što roditelji osjećaju, djetetova adaptacija i prihvaćanje vrtića u velikoj mjeri ovisi i o tome kako roditelj doživljava polazak djeteta u vrtić, kakav stav ima prema vrtiću, te kakva je bila priprema djeteta za vrtić. Adaptacija ovisi i o redovitosti dolaženja djeteta u jaslice / vrtić tijekom perioda adaptacije (izostanci produžuju vrijeme prilagodbe).

Sva djeca ne reagiraju jednako tijekom adaptacije. Neka djeca otvoreno negoduju, redovito burno reagiraju kod rastajanja od roditelja, plaču, ne prihvaćaju i protestiraju vrištanjem, zvanjem mame ili tate, bacanjem na pod, agresijom usmjerenom na stvari, drugu djecu ili odgojitelja. Neka će djeca odbijati komunikaciju s odgojiteljem dok će druga biti u potpunosti usmjerena samo na njega. Dijete se najčešće neće odvajati od svoje dude, bočice i prelaznog objekta koji mu pomaže da se osjeća sigurnije i zaštićeno. Mlađa djeca obično burno reagiraju, dok starija češće poslušno ulaze u sobu, ali veći dio dana šute, stoje pokraj vrata, odbijaju komunikaciju s odgojiteljem ili drugom djecom.

Općenito su neka djeca sklona reakcijama na fiziološkom planu : odbijanje hrane, odbijanje spavanja, probavne smetnje, često obolijevanje, a druga reakcijama u vanjskom ponašanju (plač, agresivnost, pasivnost). Neka djeca tako reagiraju samo prvih dana, kod nekih to stanje traje danima, a kod nekih se javlja tek nakon određenog vremena pa možemo govoriti o mogućim „zakašnjelim“ reakcijama kada je dijete shvatilo da je odlazak u vrtić postalo dio njegove svakodnevnice i konačno stanje.

Jedna od mogućih reakcija je i regresija tj. vraćanje na prijašnje oblike ponašanja koji su već prethodno usvojeni i prevladani na nekom ranijem stupnju razvoja. Tako dijete koje je prohodalo može opet pribjegavati puzanju, dijete koje je nedavno uspostavilo kontrolu stolice može sada opet obavljati nuždu u gaćice, ono koje je komuniciralo riječima sada opet može pribjegavati gestama i sl. No, takve promjene u ponašanju su prolaznog karaktera. One će nestati kada se dijete prilagodi novoj sredini, tj. kada se bude osjećalo sigurno.

Sva ta ponašanja su normalna u fazi adaptacije. Ona slabe i nestaju brzinom kojom se dijete prilagođava okolini i uspostavlja socio-emocionalne odnose s odgojiteljem. Potrebno je naglasiti da adaptacija nije gotova kad dijete prestane plakati već kad dijete počne spontano izražavati svoje osjećaje, potrebe, misli i sposobnosti.

Možemo reći da postoje tri osnovna tipa adaptacije:

- laka adaptacija - reakcije i promjene u ponašanju djeteta se normaliziraju tijekom 10-15 dana boravka u vrtiću,
- adaptacija srednje težine – promjene u ponašanju su produljene i stabiliziraju se do 30 dana boravka djeteta u vrtiću i
- teška adaptacija – promjene i poremećaji u ponašanju traju 2-6mjeseci, često je kod takve djece prisutno više nepovoljnih faktora koji produžuju razdoblje adaptacije (obolijevanje, nepovoljni obiteljski uvjeti i dr.).

Najveći broj djece prođe proces adaptacije bez većih poremećaja ponašanja, a samo mali broj djece prolazi teži oblik adaptacije.
Dugotrajniju i težu prilagodbu obično imaju mlađa djeca (zbog straha od odvajanja), pretjerano zaštićivana i tzv. razmažena djeca (bila su stalno u centru pažnje kod kuće a takvu pretjeranu pažnju u vrtiću ne mogu imati), djeca „teškog“ temperamenta (često neraspoložena djeca, burno reagiraju na neugodu, ne prihvaćaju utjehu i odgodu zadovoljenja potrebe, teško se prilagođavaju promjenama), djeca koja su imala ranija negativna iskustva u odvajanju od roditelja i djeca s posebnim potrebama upravo zbog svojih specifičnih potreba.

Što sami možete učiniti kako biste pomogli svom djetetu prilikom prilagodbe (adaptacije) na vrtić?

- U roditeljskom domu treba govoriti o vrtiću, češće do njega prošetati, boraviti na dječjem igralištu ili parku ispred vrtića, osobito u vrijeme dok se tamo igraju druga djeca.
- Dajte odgojitelju vašu sliku ili sliku obitelji kako bi je pričvrstio na pano u sobi - u trenucima žalosti, dijete će se lakše utješiti gledajući je.
- Upoznajte odgojitelja sa posebnostima vašeg djeteta: ritualima, načinima hranjenja.
- Pokažite da ga volite, recite mu da ga volite i da ste mirni i veseli što je vaše dijete u vrtiću.
- Nakon odlaska iz vrtića pitajte ga i pažljivo poslušajte o tome kako je proveo dan.
- Vaše dijete će uskoro početi pričati o vrtiću, drugoj djeci, o odgojiteljima i igračkama; podržavajte buđenje interesa za vrtić kod djeteta.
- Ne omalovažavajte poteškoće u adaptaciji, ne rugajte mu se, sada ste svojem djetetu potrebniji nego ikada, posvetite mu svoje slobodno vrijeme, budite mu partner u igri, povedite ga u šetnju, razgovarajte.
- Vodite računa da dijete ima red u rasporedu aktivnosti kod kuće(vrijeme obroka, igre, šetnje, odlaska na počinak), za dijete sve što je trajno i bez iznenađenja ima svojstvo umirivanja
- Ne bježite od djeteta, budite iskreni, uvijek dijete pozdravite, recite mu da ga volite i kada ćete doći (npr. nakon ručka ili spavanja), održite svoju riječ.
- Ne govorite pred djetetom o svojim strahovima, strepnjama i negativnim osjećajima, dijete osjeća vaše strahove i to može povećati osjećaj separacijske anksioznosti.
- Rastanke učinite kratkim i slatkim, dugi rastanci pokazuju djetetu da ste neodlučni u odluci da ono ostane bez vas.
- Ako vam je preteško „odraditi“ odvajanje ili imate osjećaj da vam situacija izmiče kontroli, zamolite nekog drugog člana obitelji(npr. tatu) da on „odradi“ adaptaciju.
- U slučaju da problemi adaptacije traju duže od 3 – 4 tjedna obratite se stručnoj službi vrtića – pedagoga za pomoć, pogotovo ako dijete i nakon tog razdoblja odbija jesti ili spavati, kod kuće jako loše spava ili ste uočili bitne promjene u njegovu ponašanju koje vas zabrinjavaju.

Nadamo se da smo Vam ovim savjetima pomogli da to vrijeme adaptacije prođe što bezbolnije!

Pripremila: Pedagoginja Antonia Frka

DRAGI RODITELJI PREDŠKOLACA PROČITAJTE NEKOLIKO KORISNIH SAVJETA:

DIJETE JE SPREMNO ZA ŠKOLU KAD:
– IMA POZITIVNU SLIKU O SEBI, CIJENI SEBE, VJERUJE U SEBE, KAD JE PRIHVAĆENO...
– ZNA SE BRINUTI O SEBI I SVOJIM PROBLEMIMA
– ZNA SE PONOSITI USPJEHOM I PODNOSITI NEUSPJEH
– ZNA RJEŠAVATI SUKOBE NA KONSTRUKTIVAN NAČIN
– ZNA SE DOGOVARATI I PRIDRŽAVATI PRAVILA
– ZNA I ŽELI POMAGATI DRUGIMA U UVAŽAVA IH
– ZNA SE SNALAZITI U PROSTORU I VREMENU
– IMA RAZVIJENE PREDČITALAČKE VJEŠTINE (GLASOVNA ANALIZA I SINTEZA)
– MOTIVIRANO JE ZA POLAZAK U ŠKOLU

PREPORUKA RODITELJIMA:
– RAZGOVARAJTE S DJETETOM, NAUČITE SLUŠATI GA I ČUTI NJEGOVE POTREBE
– HVALITE DIJETE ZA SVE POZITIVNO ŠTO NAPRAVI I IZBJEGAVAJTE KRITIKE I KAZNE JER ONE SAMO PRODUBLJUJU OSJEĆAJ NEUSPJEHA
– BUDITE DOSLJEDNI U ODNOSU PREMA DJETETOVIM OBVEZAMA U STVARANJU RADNIH NAVIKA (OBLAČENJE, HRANJENJE, POSPREMANJE IGRAČAKA)
– OSIGURAJTE DJETETU STALNO MJESTO ZA RAD U KOJEM ĆE DIJETE UČITI I O KOJEM ĆE SE SAMOSTALNO BRINUTI
– U POČETKU PIŠITE ZADAĆE ZAJEDNO S DJETETOM, ALI NIKAKO UMJESTO NJEGA - BUDITE MU POTPORA TE GA UPUTITE NA U SAMOSTALNO RJEŠAVANJE ZADAĆA
– NAUČITE DIJETE DA SE NOSI S NEUSPJEHOM, DA JE OCJENA RELATIVNA STVAR I DA SE MOŽE ISPRAVITI (NE DOPUSTITE DA ŠKOLSKA OCJENA BUDE MJERILO VRIJEDNOSTI VAŠEG DJETETA)
– UVAŽAVAJTE OSOBITOSTI SVOG DJETETA, POTIČITE ONE AKTIVNOSTI U KOJIMA JE USPJEŠNO JER SE NA TAJ NAČIN JAČA NJEGOVO SAMOPOUZDANJE, TE STVARA OSJEĆAJ USPJEHA
– RAZVIJAJTE KOD DJETETA POZITIVAN STAV PREMA ŠKOLI
– PRIPREMITE DIJETE NA PROMJENE KOJE GA PRELASKOM IZ VRTIĆA U ŠKOLU OČEKUJU
– OSTAVITE DJETETU VREMENA ZA IGRU – IGRA JE DJETETOVA STALNA POTREBA KOJA NE PRESTAJE POLASKOM U ŠKOLU JER DIJETE U IGRI NAJLAKŠE UČI, RAZVIJA PONAŠANJE USMJERENO CILJU, RAZVIJA MOTORIKU, MAŠTU, KONCENTRACIJU, MIŠLJENJE I USAVRŠAVA VJEŠTINE KOMUNIKACIJE.

Pripremila: Antonia Frka,
stručni suradnik pedagog

SUKOBI RODITELJA I DJECE

Sukob je dio čovjekova života, nešto što nije moguće izbjeći, a najčešće izbija među djecom predškolske dobi i završava kao problem.
Za sukob kažemo da nije ni dobar ni loš pa ne treba stvarati odnose bez problema. Treba težiti učenju konstruktivnih načina njihova rješavanja.

Nerješeni sukobi mogu dovesti do frustriranosti koja će se manifestirati kao osjećaj tjeskobe, nelagode, zabrinutosti, preko gubitka samopouzdanja i samopoštovanja do neurotskih i psihosomatskih poremećaja.

NENASILNO RJEŠAVANJE SUKOBA ZNAČI AKTIVNO SUDJELOVANJE U TRAŽENJU IZLASKA IZ SUKOBA, A NE TRAŽENJE KRIVCA.

Vješina konstruktivnog i nenasilnog rješavanja sukoba temelji se na usvajanju i međusobnom integriranju većeg broja specifičnih socijalnih vještina a to su: istinsko slušanje, očitovanje umjesto potiskivanja vlastitih osjećaja, jasno izražavanje želja i potreba, razmatranje najrazličitijih mogućnosti rješavanja određenog sukoba, vještina pregovaranja i druge. Djeca nauče i primjenjuju ove vještine kad su norme u njihovu okruženju pohvala i suradnja, a ne kritika i natjecanje zato je važno da to prihvate odgojitelji dječjih skupina, roditelji i učitelji, da preuzmu odgovornosti za svoj udio u oblikovanju djetetova okruženja i razvoja. Što odrasli više potiču djecu na korištenje tih vještina i rješavanje vlastitih problema (umjesto da se odrasli sami upleću u sukobe među djecom i nađu neko brzo rješenje), to će djeca moći češće ovladati vještinama potrebnima za kreativno rješavanje sukoba.

Agresivnu se djecu olako označava kao "zločestom" iako bi trebali znati da to u biti nije tako. Ta djeca preko agresivnosti odašilju signale koje mi odrasli trebamo prepoznati i razumjeti da bi mogli reagirati na odgovarajući način te da bi mogli pomoći djetetu. Mnogi roditelji osjećaju nesigurnost i ne znaju kako da se odnose prema agresivnosti svojeg djeteta. Poznato je da djeca iz obitelji u kojima zadovoljenje dječjih potreba ne stoji u prvom planu roditeljskih interesa (pa se to zato stalno potiskuje) češće a ponekad i neočekivano reagiraju agresivno.

Agresivnost je oduvijek bila sastavni dio vrtićke dobi (kao i u svakoj drugoj životnoj dobi), ali se ovakva situacija zaoštrava agresivnim prizorima na televiziji, kompjuteru, nasilnim igricama, tabletu...

Otvorenost za suradnju ili usmjerenost na suradnju

Evo jedan od primjera koji bi to najbolje opisao:

Čovjek razgovara s Bogom o Raju i Paklu. Bog kaže čovjeku: "Dođi pokazat ću ti Pakao." Ušetali su u sobu u kojoj je velika skupina ljudi sjedila oko zdjele u kojoj je bio gulaš. Svi su bili iscrpljeni, očajni i izgladnjeli. Svatko tko je imao žlicu kojom je mogao dosegnuti do zdjele, ali je žlica imala dršku mnogo dužu od njihovih ruku, pa je nisu mogli prinijeti ustima. Patnja je bila velika. "Dođi, sada ću ti pokazati Raj", reče nakon nekog vremena Bog. Ušli su u drugu sobu, u svemu jednaku prethodnoj : i u ovoj je bila zdjela gulaša, ljudi oko nje i iste žlice s dugim drškama. No, ovdje su svi bili sretni i siti. "Ne razumijem", reče čovjek. "Zašto su ovi sretni,a oni u prethodnoj nesretni kada je sve jednako?"Bog se nasmijao: "Oh, to je bar jednostavno. Ovdje su naučili hraniti jedni druge."

Sukobi roditelja i djece...

... su neravnopravni sukobi, jer roditelji imaju odgovornost za kvalitetu odnosa s djecom

Nepotrebni, razvojno štetni sukobi:
– iskaljivanje na djetetu, prebacivanje svoje odgovornosti na dijete, nerealna očekivanja...

Potrebni, razvojno korisni sukobi:
– kad se dijete ne brine o sebi i svojim potrebama
– kad ne preuzima svoje obaveze
– kad dijete ne uvažava drugu djecu i odrasle
– kad se ne ponaša u skladu s roditeljskim pravilima ponašanja i društvenim normama

Produktivni sukobi su nužni za rast i razvoj djeteta!

ŠTO DJECA UČE KROZ SUKOBE:
1. Uče načine sukobljavanja i rješavanja sukoba:
– izražavati svoje želje i potrebe
– slušati i čuti druge, suosjećati
– pregovarati
– rješavati probleme

NASILNO SUKOBLJAVANJE NE RJEŠAVA PROBLEM
POVLAČENJE, IZBJEGAVANJE SUKOBA NE RJEŠAVA PROBLEM

2. Kroz sukobe s roditeljima djeca uče nositi se s neugodnim emocijama, a to je jedna od najvažnijih sposobnosti za cjelokupni budući uspješan razvoj:
– Prepoznavati i izražavati neugodne osjećaje
– Nositi se s osjećajima, nelagode, neuspjeha, srama, tuge na konstruktivne načine...
– Upravljati/ovladati vlastitom tugom, strahom, frustracijom, ulaganjem truda, itd.

Roditelj izbjegava sukob ili se povlači iz sukoba jer izbjegava neugodne osjećaje koje su povod za nastanak problema.
Na taj način djeca uče izbjegavati neugodne emocije ljutnje, tuge i straha, a time se smanjuje mogućnost rasta i razvoja njihove socijalne kompetentnosti.

Roditelji teško prihvaćaju djetetove neugodne osjećaje:
- Umanjuju, ignoriraju, interpretiraju ljutnju, tugu i strah
" Ne boli te tako jako. Nemaš se čega bojati."

Roditelji vjeruju da oni mogu upravljati djetetovim osjećajima, a dijete doživljava da ga roditelji ne razumiju i da ga ne prihvaćaju kad je tužno, uplašeno ili ljuto.
- Zabranjuju, kažnjavaju djetetove neugodne osjećaje
" Ako ne prestaneš plakati, istući ću te pa ćeš imati razloga za plakanje."

Roditelji doživljavaju privremeni mir, a dijete ima snažan doživljaj odbačenosti i usamljenosti.

Aktivno uklanjaju neugodne osjećaje:
– Roditelji vjeruju da moraju činiti sve kako bi im dijete stalno bilo sretno i zadovoljno, a djeca stječu naviku postizanja ugode i zadovoljstva bez vlastitog napora.

U sukobima roditelja i djeteta u kojima nema ništa o čemu bi trebalo pregovarati, bolje od pričanja, objašnjavanja i izražavanja osjećaja jest dati djetetu vremena…
Pet minuta, sat vremena, do kraja dana…da se dovede u stanje da učini ono za što u početku nema volje.

Svima, pa i djeci treba vremena da učine ono što u početku sama ne žele.

Pripremila: stručni suradnik pedagog Antonia Frka